 |
|
|
|
 |
 |
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::POEZIJA::
|
|
JOVAN ILIC
(1823- 1901)
OH!
(odlomci)
II
Kaži meni, dušo krasna!
Gdje si rasla? gdje l’ su tvoji dvori?
Da l’ na nebu, il’ u carnoj gori?
Te si tako divna, milostasna?
O kaži mi, zv’jezdo jasna!
Da l’ i tamo ognjem srce gori?
Da l’ i tamo cuda ova tvori
Mila tvoja r’jecca slatkoglasna?
Il’ si ando, il’ bijela vila,
Nemoj lutat po svijetu sama,
Hodi k meni, golubice mila!
Zli su ljudi, a zli obicaji,
Spopašce ih tama i pomama,
Uhvatice tebe u potaji.
VI
Leti, leti, pjesmo moja mila,
Glas tvoj nek se do neba izvija!
Nosi želju na ljubavna krila,
Da si dragoj slada i milija!
Ja kakva je, žalosna ne bila!
Kad je videh – sunce me ogrija!
Ta ljepša je nego b’jela vila,
Nego alem dragi kad zasija.
Ono oko – oko sokolovo,
Ono grlo – grlo labudovo,
Ona usta – ah, željice draga!
Sam andelak da s neba zablista,
I nebesa da s’ otvore ista,
Ne bi ljepšeg ja video blaga!
|
|
SPIRIDON JOVIC
(1801-1836)
SPOMEN
Secaš li se onog sata
Kad si meni oko vrata
Bele ruke savila,
I krijuci tvoje lice
Meni pone nehotice
Tvoju ljubav otkrila?
Secaš li se onog jada
Kad glas dode iznenada,
Ko iz vedra neba grom,
Da ja moram odlaziti,
Tebe, dragu, ostaviti,
I moj vozljubljeni dom?
Suza zasja u tvom oku
I vozbudi preduboku
Ranu tužnu srca mog;
Reci ništa ti ne mogoh,
Žalost nema reci mlogo,
Pitaj samo srca tvog.
Otkad s tobom se oprostih,
Odrekoh se sve radosti,
Prazan mi je ceo svet,
Jer bez tebe nema mene,
Ka¢no što bez rose vene
U livadi mladi cvet.
Kad ce opet danak doci
Da ce moji jadi proci,
Skopnit moga srca led!
Kad cu opet sretan biti,
S nežnostju te zagrliti,
Srkat s tvojih usta med!
|
 |
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::REPORTER::
|
|
 |
|
